I will remember

nedjelja, 02.09.2007.

One more try

It's been a long time since you left me
I didn't mean to, make you cry
I didn't mean to, disappoint you
I didn't mean to, tell you lies
And after all that, we have been through
Won't you let me, tell you why
One more try
I didn't know how much, I loved you
One more try
Let me put my, arms around you
Living all these lonely nights without you
Oh baby can we give it, one more try

It's been a long time since I kissed you
It always used to, feel so good
And if you know, how much I missed you
You'd forgive me, if you could
And now that we have, found each other
Can't we give it, one more try (one more try)
One more try
I didn't know how much, I loved you
One more try
Let me put my, arms around you
Living all these lonely nights without you
Oh baby can whe give it, one more try
And after all that, we have been through
Won't you let me, tell you why...
And now that we have, found each other,
Can't we give it, one more try (one more try)
One more try
I didn't know how much, I loved you
One more try
Let me put my, arms around you
Living all these lonely nights without you
Oh baby can we give it, one more try

Oh girl, you know I love you
I just want you to know, my love I'll always treasure
So please, just don't let me go...

- 13:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2007.

...

Opet je sve pusto, prazno, depresijom natopljeno... ništa mi više nije jasno... Gdje započeti s ispravljanjem počinjenih pogrešaka, kako završiti s ovom bezizlaznom situacijom... Moj svijet je ćelija sagrađena od debelih rešetki nemilosne sumnje... U glavi mi bunilo, hvata me nesvjestica... čujem poznate glasove, ali ne vidim od kud dolaze. Misli mi obavila tama, tuga pritisnula moju savjest, pa je guši i ne da joj mira... sada omamljena dojmovima, ležim u nerealnoj stvarnosti izmješanih osjećaja i čekam... štoviše, priželjkujem da svemu dođe KRAJ!

- 20:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

...

Bio je sve što mi se sviđalo… umjetnik, intelektualac, tip s bezbroj misterioznih ideja… Najbolje do svega je to što nitko nije znao što je u njegovoj glavi, u njegovim mislima. Bio je kao križaljka ili slagalica koja stvara ovisnost i želju da je riješimo… željela sam ga nastaviti istraživati, ući u svaki djelić njegova uma… Ponekad bih i uspjela, ponekad ne… Zatvorio bi se u svoju ćeliju i ne bi nikog puštao u blizinu, ali meni to nije smetalo. Bila sam zaljubljena u njegovu osobnost, zaigranost, radost i tugu…
Ali sada više nije isti… Ubio je sve što sam voljela kod njega… Shvaćam da ga sad ne volim zato što to više nije on, ali još uvijek volim onu utvaru koja je sad živa zakopana negdje duboko u njegovom krutom srcu… Dozivam, ali ona ne izlazi, on je ne pušta van… Ponaša se surovo i nepošteno, ne samo prema meni već i prema drugima… Postao je isprazan, nepoznat mom srcu… Počeo mi se gaditi način na koji prezentira novog sebe, svoju novoostvarenu samouvjerenost i neosnovanu aroganciju… Nije fer što mi je ukrao osobu kojoj sam otvoreno predala svoje poglede na život i odveo je daleko od mene… Želim da se vrati…

- 13:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2007.

...

U to vrijeme bilo je lijepo naći nekog tko te razumije nakon svih sranja koja su ti se dogodila i oboje smo to znali. I on i ja imali smo nezavidnu prošlost prije nogo smo se upoznali, valjda nas je to i spojilo... suosjećanje. Vjerovala sam da je čak u jednom trenutku bio zaluđen našom vezom. Ni sama se ne sijećam kad i gdje je to sve nestalo i otišlo k vragu, ali jest.
Svaki put kad ga vidim, kaže mi upravo ono što želim čuti i tada pomislim kako sve možemo vratiti, sastaviti ovaj prokleti mozaik koji se raspao. To je samo iluzija koju sam stvorila u svojoj glavi i zbog koje sam izgubila želju za promjenom.
Cijelo vrijeme mi govore kako se ponašam čudno, ponekad previše ozbiljno za tako mladu djevojku...
Jedna, meni jako draga osoba, jednom me upitala čime liječim svoju depresiju. Moj odgovor bio je: glazba i pisanje... Glazba zbog toga što se potpuno opustim dok ona obuzima moje tijelo i moje misli...plovim na valovima užitka i zaboravljam svoje osjećaje. Pisanje zato što se na taj način najbolje ispucavam, a ujedno me i podsjeća na ... Što je najgore nekad je on pisao za mene, a sada ja pišem zbog njega...
Taj prijatelj mi je poklonio neke pjesme koje mu pomognu kada se osjeća loše kao ja... Među njima bila je jedna koja je ostavila trag, možda zato što je bila tako karakteristična za moje osjećaje. Željela bih je podijeliti sa svima kojima je nekad bilo teško zbog nekog i onima koji će to tek upoznati, upravo onako kako ju je on podijelio sa mnom...

Alone again, I feel so alone again
With this emptiness I just can't hide
Picture me with a broken heart
See the tears run down my face

Everything I had has gone
Everything is gone
Loneliness still lingering on
Everything I thought was mine
Come back to me
Can't we try it one more time

I know I'll find another love in time
But you'll always be there
In the back of my mind
The power of love
Can bring such pain
I still love you
I just love you

Alone again, I'm so alone again
With nothing but you on my mind
Can't you see
What you done to my life
What can I do to
Win you back again...

- 23:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 01.05.2007.

Pogreške

Par trenutaka prije, razmišljala sam o čemu ću pisati da popunim ovaj prostor. Nisam se sjetila ničeg poučnog ili vrijednog divljenja. Cijelo vrijeme po mislima mi se motala tuga koju trenutno osjećam. Željela sam to podijeliti s nekim, ali nikom nisam htjela priznati svoj poraz, nisam im vjerovala. Kao saveznika i vječnog prijatelja izabrala sam ovu prazninu zato što sam znala da me ona neće osuđivati zbog počinjenih pogrešaka. Nekima se ova priča neće činiti ni po čemu posebna i izdvojena, ali meni se dogodila stoga ne mogu biti suviše objektivna.
Još jedan u nizu mojih propalih pokušaja da ostvarim iskren kontakt s nekim tko će me shvaćati i podržavati u svakom mogućem scenariju mog života.
Sad otišao je, ostavio me po ne znam koji put, ukazujući mi na to da mu nije stalo. Vjerujte, ponekad se poželim naljutiti na njega, ali jednostavno, nešto mi ne dopušta. Zauvijek me pridobio svojim pričicama, zbunjenim izrazom lica, odsutnim pogledom i samo meni upućenim, dječačkim osmjehom. Kada bolje promislim iako mu to nikad nisam željela otvoreno priznati, voljela sam ga... Voljela sam njegovu čudnu kosu, njegov miris, oči, njegove naočale napukle u jednom kutu, njegovu osobnost, apsolutno sve. Poznavati nekog kao što je on, značilo je dobro se zabavljati, čak i plesati na kiši. Čudno je kako još uvijek pamtim sve što smo zajedno radili, o čemu smo pričali. Sumnjam da je njemu u mislima ostalo išta od onog što smo prošli.
Jednom mi je napisao: ''Budi zadovoljna sa mnom ako sam ti dovoljan. To ti nitko ne može oduzeti. Onakav sam kakvim me doživiš bez obzira na mene.'' Tada mi nije rekao da taj 'nitko' ne uključuje njega sama.
Na rastanku bi mi šapnuo da ćemo se, i onda kada budemo stari i u braku s nekim drugim ljudima, viđati na našem mjestu.
I onda, nakon ohrabrujućih riječi, ostavio bi me... Svakim danom bih iščekivala da se javi, da pošalje poruku. Bez obzira na to kako ona glupa bila, znala bih da još uvijek misli na mene. Ali ništa, ne bi se javljao danima, ni odgovarao na moje pozive i poruke. U trenutku kada bih izgubila svaku nadu, srela bih ga negdje. Govorio bi mi kako ne može bez mene, da ga nije briga za druge i ja bih nasjela na to i sve opet ispočetka. Zaboravila bih sve što se dogodilo.
I nije važno koliko me drugi ljudi smatrali umišljenom, on je uvijek pronalazio način da ubije moje lažno samopouzdanje. Iako to nije radio pred drugima osjećala sam se tako bezvrijedno... možda zato što mi je toliko značio. Duboko u srcu znam da nikad neću biti dovoljno dobra, nikad neću biti dovoljno lijepa za njega...